Između zvijezda, između jave i sna...

...nitko nikada neće postati kao ja

16.11.2006., četvrtak

The end

Počelo je s Prvim jubilarnim, a završava s The endom. Je li to happy end, vrijeme će pokazati.

Znam da je sada u modi dramatičan kraj blogerske karijere, baš kao i veliki povratak na scenu. Ipak, mislim da je krajnje vrijeme da prestanem trošiti dragocjeni prostor i prepustim pisanje nekim drugim majstorima od pera, ili bolje rečeno, tipkovnice.

Ovaj blog ionako nikada nije bio posjećen i zanimljiv, a sada je to još i manje (ako je to uopće moguće). Moje žalopojke o nedostatku esencije sretnog života (još poznatoj i pod nazivom samopouzdanje) nisu nikome zanimljive i materijal su za neki dnevnik intimnije prirode.

Eto, to bi bilo sve od mene. Budite mi lijepi, dobri, zdravi i pametni (ne nužno tim redom)!

Pero

- 19:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

07.11.2006., utorak

"Dvije- tri o genima i zašto ih mrzim"

Naslov je to posta kojeg već nekoliko dana držim u glavi ali nikako da ulovim vremena da ga i bacim na papir (ekran, točnije). I sad kad sam konačno došla s faksa u normalno doba i nemam šta raditi cijelu večer sve je isparilo iz glave. Ostao je samo naslov, ali više ne znam što ću s njim.

Pitam se gdje su nestali svi oni moji zabavni postovi (ako je takvih ikada bilo). Nije se dugo jedna takav pojavio. Valjda je inspiracija pobjegla pred ovim lošim vremenom. A kad smo već kod vremena - znam da nismo Britanci pa da ćakulamo uz čaj, ali previše me izluđuje. Čas je toplo, čas se smrzavam i više nemam pojma što bih stavila na sebe prije nego izađem iz stana. Osim da umjesto torbice navlačim kofer okolo pa se (pre)svlačim po potrebi. Jedan komplet za grad, jedan komplet za kavu, jedan za vožnju u autobusu/tramvaju, jedan za faks...

Eh, faks... Nije to za mene. Čini mi se da sam promašila film. Ili, bolje rečeno, crtić. Kao da sam Garfield u Ptici trkačici. Možda je moj velecijenjeni brat ipak bio u pravu kad je rekao da ja tamo nemam šta raditi. Ali hej, pitanje je bi li se onda uklopila igdje drugdje. Ionako sam cijeli život provela izgubljena u međuprostoru između svjetova.

I eto, još jedan depresivan post. A obećala sam si da neću više. Možda sam na kraju krajeva ja ipak samo Eeyore svijetu punom Lumpya. Zato mijenjam naslov posta u "It's not much of a tail, but I'm sort of attached to it."

- 19:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.10.2006., petak

«hajde budi moj mornar, ja bit ću tvoj ocean»

note: predmet «Programski jezici i paradigme», lekcija broj 1

pratio me tvoj miris sve dok nisam zaspala. stalno, posvuda...

zrak u sobi miriši po nama. gust, vlažan i topao – gotovo ga možeš osjetiti kako ti obavija tijelo. koža vlažna od znoja čini tvoj dodir mekim i skliskim. kao u transu gubimo se jedno u drugome kao da nitko drugi nikada nije ni postojao: kosa na usnama, usne na koži tople i meke, ruke posvuda. u početku lagani i nježni, pokreti i dodiri postaju sve brži, sve jači. zajedno s potmulim udaranjem srca i disanje postaje glasnije. uzbuđenje i ugodna napetost rastu, sve više i više... i odjednom, sve je gotovo.

...huh, it's been far too long...
- 00:04 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.09.2006., nedjelja

summer's gone... too far, too soon



osim sto su mi predavanja pocela prije tjedan dana i kisa je pocela ubijati ono malo volje sto mi je ostalo da nesto napravim. tesko mi je ustati iz kreveta. napor je cak i otvoriti ujutro oci. samo bih spavala ili ležala i sanjarila.

mogla bih razmisljati o ljetu. ili o suncu. mozda o ljubavi ili (be)smislu zivota. mogla bih kovati urote i razvijati teorije. ili slusati muziku i smisljati stihove. pjevati u sebi i stvarati slike u mislima. mogla bih biti s njim...

kiso, pusti me na miru i vrati mi ljeto. odi nekamo gdje te zele...

hvala!

- 16:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.09.2006., subota

ovaj post počela sam pisati s namjerom da se izrodi nešto nadasve pametno i patetično o tome kako sam se riješila jednog dijela sebe kojeg nisam voljela («mrziti» je tu možda ipak prejaka riječ, s obzirom na razinu mojeg samopouzdanja, da ne velimo, samoljublja). no tamo negdje oko desetog retka inspiracija je potpuno isparila i shvatila sam da to zapravo uopće nije ono što želim reći. patetika više nije moj đir. barem ne danas.

tada sam počela misliti kako bi to mogao biti dobar početak da se riješim i druge osobine koja me ponekad neizmjerno živcira – sposobnost da sve zakompliciram i da vrlo uspješno od buhe napravim - ne jednog, ne dva, nego tri! – slona. naime, ja si volim misliti kako relativno dobro analiziram misli i osjećaje, ako ne tuđe, pa onda barem svoje. a to dvoje skupa (posebno kad je uključena pokoja čašica nekakvog alkohola što dodatno potiče razmišljanje) je zbilja ubitačna kombinacija.

i tako je nastao početak ovog posta, a ja sam i dalje željela napisati nešto pametno i podijeliti svoju mudrost s ostatkom blogerskog svijeta. no, ispalo je na kraju da sam se samo htjela pohvaliti kako se čuda događaju te se i ja mogu povremeno sabrati i razmišljati malo racionalnije. kako to već obično biva kad bog upre prstom u mene i počne se smijati a ja si zabrijem da sam prosvijetljena, lupio me niz kojekakvih shvaćanja. tako mi je sinulo da se ja zapravo nemam s čime hvaliti – ja sam samo jedan pijun u igri i moja je uloga tu da popunim vrijeme u pauzama. moj mali trijumf vjerojatno ne zanima ni mog susjeda a kamoli nekog tko me ne poznaje, ili nedajbože neku višu silu. život će ionako već naći neki način da me opet zajebe.

ipak, čovjek je na kraju krajeva ono što si sam zabrije, a ne što drugi misle da jest. dakle, ako misliš da je tvoja osobna pobjeda važna, naletit ćeš barem na jednu osobu koja će se s tobom složiti. međutim, cijela poanta ovog posta, baš kao i onog koji je inicijalno trebao nastati, jest činjenica da stvari nekad idu i unatrag – baš kao što se to meni desilo: nađeš nekog tko će ti pomoći da shvatiš da si savršen baš takav kakav jesi. tada je to ustvari njegov osobni trijumf, a meni preostaje samo da kažem «hvala» i ne puštam ga više iz ruku.

uglavnom, tko je shvatio je shvatio, tko nije neka pati. puno sam toga ovdje napisala, malo je toga pametno, ali barem nije patetično.

- 16:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.09.2006., četvrtak

back to zagreb (samo za mrvu)

i mislim, mislim sta da napisem, pa se sjetim da se potpisem... ili ne.

uglavnom, vratila se ja u zagreb. cudno mi je to sve. nakon mjesec i pol dana u nekim selima (dobro, rovinj se bas ne racuna pod selo, ali usporedi ga sa zagrebom pa da vidis! ) totalno sam izgubila osjecaj za vrijeme. kad sam odlazila bio je to dobri stari zagreb pun finog gradskog smoga na +30°C i nepristojnih ljudi koji uglavnom pricaju samo jednim jezikom i to hrvatskim pa ih barem mogu razumjeti kad mi psuju mater - za razliku od talijana koje kuzim samo po gestikulaciji rukama (i nogama, po potrebi). a sad kad sam se vratila: zetovci promijenili politiku pa se odjednom vozim besplatno, opet nekakve bandićafere, hladno mi je i pitam se kakve su to guzve po tramvajima u 7 navecer. a onda se sjetim da je skola pocela. da, da - dobri stari zagreb je back in the mood.

nego, naletila sam neki dan na onaj svoj «new year's resolutions» post i dobro mi je krenulo – ispunila sam otprilike 4ipol od 8 tocaka na listi. jedna od njih je bilo upisivanje faksa. a kad smo vec kod toga, u ponedjeljak pocinju predavanja. izgleda da cu se i ja brzo morati vratiti u ovaj svijet i konacno saznati koji je dan, datum itd. kvragu, a bas mi je bilo dobro...



i na kraju, jos jedna od tocaka na listi bio je odlazak izvan zemlje za praznike. pa nije bas da sam ljetovala na karibima ili tako nesto, ali i jedan dan u veneciji bio je fora. kad je suncano i toplo tamo ima puno (previse) turista. tada ne mozes normalno hodati ulicom i cuju se svi jezici svijeta. kada pak nije suncano i toplo, cini mi se da svi oni kanali smrde otprilike kao kanalizacija. inace, venecija je stvarno poseban grad. lijep i simpatican, a u isto vrijeme cudan i dosadan. svi oni kanali su jako super i simpa dok ih nisi vidio tisucu pa ti je svaki isti kao onaj prethodni. a brodovi... pokusavala sam si zamisliti sebe kako govorim recenicu tipa «ne mogu sad, zurim na brod, moram na faks» i nije mi uspjelo. sve u svemu, venecija mi se cini super odrediste za nekoliko dana odmora, ali mislim da ne bih bas voljela tamo zivjeti.

toliko od mene za ovaj put, pozdrav do iduceg posta! budite lijepi dobri i pametni ;)
- 10:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.07.2006., četvrtak

me is back...

...u novom ljetnom izdanju i sexy formatu (stagod to znacilo) sa cvjetnim uzorkom i crvenim tockicama na prugastoj podlozi.

dosta je vremena proslo od mog zadnjeg posta - probat cu skratit pricu: skola je zavrsila. sto se mene tice super, a ako se nekom ne svidja nek pati, sta cu mu ja. onda je uslijedilo par tjedana izlazaka i ucenja za prijemni....koji je prosao dobro i postala sam kolegica. ferovka. he he :)) u medjuvremenu sam se dogovorila s frendovima za more i sve je bilo super. no nije dugo trajalo...

naime, dosao je buraz. na deset dana. mislim, nemam ja nista protiv njega, da se razumijemo. dapace, simpatican je on momak. ali, kad je on tu cijeli zivot u ovoj familiji postane kaos u kojem ja nekako uvijek izvucem kraci kraj. cijela familija pokusava godinu dana strpati u tjedan ili dva. a to, mislim da smo svi vec shvatili, ne ide. u teoriji mozda, ali u praksi nikako. i tako on postane centar svijeta a ja se trudim sto je vise moguce izbivati iz kuce. bolje i to nego usred ljeta kad je temperatura 35 u hladu kuhat ajvar kojeg ionako ne volim.

no, razumijem ja i svoje starce. mislim, ipak vide svog sina mozda mjesec i pol dana godisnje. ja ih ovdje gnjavim barem 350 dana svake godine. to je zapravo prokleta situacija. kao ona biblijska prica o ocu koji je nasao svog izgubljanog sina. dvosjekli mac. kaj god da napravis nije dobro.

zato sam se ja ovog ljeta pobrinula da se sto je prije moguce poberem na more. dakle, putujem sutra u 10 ujutro. he he, jedva cekam. :) dobro, zapravo me opet uhvatila ona predputna faza kad bi najradje ostala doma jer mi se ne da spremat stvari, prat i peglat robu i pazit da ne zaboravim ovo ili ono. no srecom, ovaj put ne idem u nekakvu pripizdinu usred sume pa cak i da nesto zaboravim mogu to kupit u prvom (ili drugom) ducanu...

...nah-nah-nanny-boo-boo... :)
- 11:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

Još jedna u nizu – nedjelja.... Opet.

Kad bi me netko pitao koji mi je dan najgori u tjednu odgovorila bih mu k'o iz topa – nedjelja! Bez imalo razmišljanja. To je tako grozan dan... Nije da by default mrzim nedjelju nego se jednostavno svaki tjedan iznova dogodi neka glupost koja mi povari dan. Ali baš svaku nedjelju – pa tako i ovu.

Bijah jučer «na bregu», tj. na vikendici u Sv. Nedjelji (ha, koja ironija). Skupila se cijela obitelj pa smo napravili roštiljčić (koji je, usput rečeno, bio svijetla točka dana – roštiljke su bile savršene. Naprosto božanstvene.)

Nakon što smo stigli svi koji su iole bili sposobni kretati se bez previše muke rastrčali su se okolo spremajući/pripremajući/raspremajući stolove, stolice, klopu, cugu, suncobrane, klupice, suđe i posuđe, ugljen, rešetke, novine, pile, noge od starih kreveta, lopate, grablje, košare, kante itd. Usput smo si u prolazu trgnuli rakijicu ili neki fini liker od kokosa (kako tko) – tek tako za gušt. Dan sunčan, ali ne prevruć. Alles gut.

Sve je bilo divno dok nije ekipa zaključila kako bi trebalo postaviti veliki suncobran jer ovaj mali koji nam je bio pri ruci nije dovoljan. No veliki sunocbran je na tavanu, što se prevodi kao «u najbolje čuvanoj ćeliji u Alcatrazu». No, dali smo se tata i ja na posao – sve za dobrobit nacije. Prvo treba otključati vrata gornjeg dijela kuće (srećom to je djed već učinio pa mi nismo imali previše muke s time). Kad si ušao u sobu treba izaći na terasu uzeti ljestve da bi uopće došao do tavana. Eh, tu već nastupa problem: vrata od terase imaju točno jednu bravu, jedan zasun, jedan lokot, dvije nekakve kukice i jedan čavao sakriven negdje sa strane. I sve to treba otključati/maknuti. Tada si došao na terasu i ugledao velike željezne home made ljestve na podu ravno ispred tebe. Pokušavaš ih maknuti ali ne ide – shvatiš, zavezane su lancem i lokotom. Vraćaš se natrag u sobu i tražiš ključ za koji nemaš pojma ni kako izgleda. Kad si našao ključ (točnije dva – jedan će ti trebati da makneš lokot na vratima od tavana), otključavaš ljestve, nosiš ih u sobu i popneš se na tavan. Nadješ suncobran i uvališ ga meni da se ja s njim na putu do donjeg dijela kuće skoro polomim i sve vratiš na mjesto – ljestve, lance, lokote, ključeve, brave i zasune. Sve to, naravno, ponoviš kad suncobran treba vratiti nazad.

Kad smo odtamničili suncobran, muški dio ekipe (koji uključuje mene) se počeo zajebavati oko roštilja dok je stariji ženski dio počeo sa svojim gerijatrijskim spikama iz bolnica i staračkih domova. Mama i teta su poslušno trpile to, usput pripremajući stolove za ručak. Miris piletine, svinjetine, čevapa i roštiljki počeo se lagano širiti i kad je sve bilo gotovo s guštom smo sjeli za stol. Taman kad smo svi onako poluizgladnjeli navalili na hranu, počela je padati kiša. A mi jedemo vani. Jeij! Kako to obično biva, bakice su uhvatile crtu i odjednom, brzinom za koju nismo ni znali da mogu razviti, odjurile u kuću. Ostali se nisu dali, iako je na kraju kiša bila jača - vozi miško, sve natrag u kuću otkuda smo to i izvukli.

Nakon ručka, bio je red da ja uhvatim crtu pa sam otišla u sobu i zaspala kao klada opijena pivama, predobrim roštiljkama (jesam li već spomenula da su roštiljke bile savršene?) i svježim zrakom (malo za promjenu). Bila sam nesvjesna svega oko sebe, pa čak i napornog kalorifera kojeg je brižni deda silom utrpao su sobu. A medjuvremenu se mnogo toga desilo. Za početak, upada u sobu baka ubrzano dišući, vidljivo prepadnuta, i pita gdje su svi. Ja sam na to promrmljala nešto u stilu «nemam pojma», jerbo sam se tek probudila i stvarno nemam pojma gdje je tko. Baka zabrinuta odlazi kad uto zove mama: «Bok Petra, evo, vraćamo se sad iz Vinogradske bolnice, daj nam stavi kuhat kavu.». A meni srce na 3000 okrtaja i milijun misli u glavi. Tko? Kako? Zašto? Kada? Što? Mislim, imamo tri starčeka koji su već dobrano zašli u deveto desetljeće svog života i jednu osobu koja je na pola puta između pedesete i šezdesete i ima neke metalne pločice u leđima jer je smrskala jedan kralježak. Ergo, najgorih scenarija možeš smisliti i previše. Ispalo je na kraju da je deda porezao prst baratajući nekakvom brusilicom pokušavajući prerezati nekakvo staro željezo. Posao niškoristi ali bitno da njemu vrag nije dao mira. No, sve je dobro što se dobro svrši pa tako i ovo. Srećom.

Kako se dan polako primicao kraju, sve sposobne ruke su se opet prihvatile posla i sve ono što su ujutro raspremili, trebalo je vratiti nazad. Tata i je smo se pokupili nešto ranije i odvezli dedin auto doma, budući da on više nije mogao voziti zbog tog prsta. E to je tek bio smijeh – stara stojka iz tkoznakoje godine i moj stari visok skoro 190. Jedva smo se nagurali unutra. Ako je meni bilo tijesno, pitam se kako je tek njemu bilo. A auto samo što se ne raspadne na sastavne dijelove. Ili je barem tako zvučao. No ispalo je na kraju da kanta sasvim dobro ide (ne više od 80, ali šta će ti više) i dotaljigali smo se mi doma. He he, čak je i radio bio u funkciji. Ma «A je to», samo što se nije sve raspalo na kraju.

Sve u svemu, roštiljke su bile zakon. Ostalo baš i ne, ali kako bi rekli - always look at the bright side of life. Ispričavam se što sam vas ovoliko gnjavila (ako ovo itko uopće čita, u što sumnjam) i jedan u Al Pacino stilu za kraj: nah-nah-nanny-boo-boo.
- 23:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

30.05.2006., utorak

Rain

by Raymond Carver

Woke up this morning with
a terrific urge to lie in bed all day
and read. Fought against it for a
minute.

Then looked out the window at the rain.
And gave over. put myself entirely
in the keep of this rainy morning.

Would I live my life over again?
Make the same unforgivable mistakes?
Yes, given half a chance. Yes.
- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.05.2006., petak

why does it always rain on me?

sometimes i really hate people.

for being so careless. for pretending to be ignorant, even when everyone else knows they aren't. for going with the flow. or trying to fit in. for not paying attention. for not listening.


but most of the times i hate myself.

for making wrong choices. for caring about things and/or people that don't deserve that. and not caring about those who do.


is this going to change?
ever?


I'm spent and i'm tired of getting bent,
And i'm tired of always looking forward to a better day.

I'm spent and I hate feeling so used
And I hate my attitude,
I've gone and lost and run away

- 22:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Image Hosted by ImageShack.us


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

What's all this yak-yak about...

me.
and my alter ego (aka Sunčica). :D


Gdje ćete me (vjerojatno) moći vidjeti:

04.11.2006. Čovek bez sluha, Spierdalaj, Backstage @ KSET, Zagreb

12.11.2006. The Fire, Plan B @ KSET, Zagreb